Vlade širom svijeta su nesumnjivo pretjerano reagovale na COVID-19. Od opštih lockdowna do potpunog oduzimanja slobode građanima da upravljaju vlastitim zdravljem, reakcija na virus bila je daleko ekstremnija nego što je situacija zahtijevala. Konzervativna komentatorka Heather Mac Donald iz think tanka Manhattan Institute uporedila je ovu reakciju sa stereotipnom "histeričnom ženom."

Navela je da je COVID-19 "utjelovljenje ženskog pogleda na svijet, nesposobnog da balansira rizike i koristi."

Iako su ljudi oba spola skloni emocionalnim reakcijama u teškim vremenima, kolektivna reakcija bila je toliko emotivna da je teško shvatiti kako se to dogodilo, pogotovo s obzirom na činjenice koje smo imali rano, a koje su mogle spriječiti nepotrebni ekonomski i psihološki haos.

Podaci iz Italije na početku pandemije jasno su pokazali da je prosječna starost umrlih bila 80 godina. Iako je gubitak voljene osobe težak bez obzira na dob, to nije opravdavalo univerzalnu reakciju. Fokus bi trebao biti na grupama koje su zaista bile u riziku kada je riječ o prevenciji i zaštiti.

Također, znali smo da većina žrtava ima tri ili više komorbiditeta. Ova grupa nije bila dovoljno velika da bi opravdala izolaciju svih ljudi od njihovih voljenih, zatvaranje preduzeća, i zabranu okupljanja ili posjete crkvama jer nisu primili vakcinu.

Reakcija na virus često je izgledala kao stavljanje osjećaja ispred činjenica, što podsjeća na stereotip žena koje slijede emocije umjesto racionalnog promišljanja.

Manipulacija i osjećaj krivice zbog vakcinacije

Osim toga, strah i manipulacija korišteni su da bi se ljudi natjerali na pridržavanje sve strožih mjera, što je nalikovalo na "majčinsku manipulaciju." Primjeri toga uključuju slogane koji su igrali na emocije, poput onog da trebate primiti vakcinu kako biste "zaštitili" one oko sebe. Koliko puta smo čuli rečenicu "Nemoj ubiti baku" tokom kampanje vakcinacije?

Mnogi su ljudi osjetili da su bili prisiljeni da prime vakcinu, naročito oni koji su imali ozbiljne rezerve o sigurnosti ovih nedovoljno testiranih vakcina, ali su to uradili kako ne bi izgubili posao. Reakcija je često imala ton "srednjoškolske nasilnice," gdje su mnogi bili izopćeni od strane kolega, prijatelja, pa čak i članova porodice jer nisu slijedili masu.

Škole su širom svijeta zatvorene na osnovu "najgorih scenarija" koji nisu uzeli u obzir širu sliku. Iako majčinski instinkt može navesti žene da izbjegavaju svaki rizik kada su u pitanju njihova djeca, činjenice su jasno pokazale da su mladi imali gotovo nikakav rizik od virusa, ali su zbog zatvaranja škola trpjeli psihološki i akademski. Zašto smo postupali kao da su mladi ugroženi kad su činjenice govorile suprotno?

Ideja virusa koji bi mogao uništiti čovječanstvo je zaista uznemirujuća i dugo je bila tema knjiga i filmova. Kada je COVID-19 prvi put dospio u medije, postojali su razlozi za paniku, ali kada smo počeli sagledavati širu sliku i razumjeti stvarne rizike, umjesto smirivanja došlo je do još većeg širenja histerije, što je prouzrokovalo štetu društvu koja će trajati desetljećima – a o posljedicama po zdravlje miliona ljudi koji su prisiljeni ili natjerani na vakcinaciju da i ne govorimo.